Pryashivschyna (ukrajinski: Пряшівщина, slovački: Prešovský kraj) je povijesna ukrajinska pokrajina koja se trenutno nalazi unutar granica Slovačke. Dio je povijesne pokrajine Lemkivschyne. Na sjeveru graniči s drugim dijelovima pokrajine Lemkivschyne - koji su još uvijek pod poljskom okupacijom - a na istoku sa Zakarpatskom oblasti. Grad Pryashiv već je u 19. stoljeću postao sjedište grkokatoličke eparhije i ukrajinski religijsko-kulturni centar.
Pryashivschyna na karti pokrajine Lemkivschyne.
Osnovne informacije
Pryashivschyna je pojas dužine 150 km, a širine samo 10-40 km. Za vrijeme Austro-Ugarske Ukrajinci su bili najbrojnija etnička grupa u pokrajini. Nakon raspada te višenacionalne države ulazi u sastav Lemko-Rusinske Republike, koja se ubrzo pridružuje Zapadnoukrajinskoj Narodnoj Republici, a ona Ukrajinskoj Narodnoj Republici. Međutim boljševičke invazije dovode do pada Ukrajinske Narodne Republike, a Pryashivscyna ulazi u sastav Čehoslovačke.
Lemkivschyna na karti ukrajinskog etničkog prostora.
Čehoslovačke vlasti su počele provoditi politiku asimilacije dajući Ukrajincima mogućnost da se izjašnjavaju kao Rusini, što je dio stanovništva i prihvatio. Međutim, za razliku od Poljske i Rumunjske, Čehoslovačka politika nije uključivala nasilje - čak niti nakon što je ta zemlja pala pod komunističku vlast. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ovo je područje kratkotrajno pripalo Mađarskoj, ali je odmah nakon rata vraćeno Čehoslovačkoj. Raspadom te države 1993. godine ulazi u sastav Slovačke i od tada se granice nisu mijenjale.
Danas ova pokrajina obuhvaća 8.974 km², a ima 815.806 stanovnika.
Kilma
Prosječna godišnja temperatura u pokrajini je 5-7 °C - u siječnju -6 do -5 °C, a u srpnju 16-18 °C. Prosječna godišnja količina oborina iznosi 650-900 mm.
Povijest
Malo je pouzdanih izvora o slavenskom naseljavanju ovoga područja. Potvrđeno je da je stanovništvo već do 12. st. bilo većinom slavensko, ali ne i kojem je plemenu pripadalo. U gradu Mykhaylivtsi (slovački: Michalovce, mađarski: Nagymihály, njemački: Großmichel) pronađeni su istočnoslavenski toponimi već u razdoblju 12.-14. st. Teritorij Pryashivschyne tada je predstavljao pogranično područje između Mađarske, Poljske i Kyivske Rus'i.
U 13. st. dolazi do slovačkog, a istočno od Spysha (slovački: Spiš, mađarski: Szepes, njemački: Zips, poljski: Spisz) i saksonskog naseljavanja. Tijekom 14. st. dolazi i do značajnijeg ukrajinskog naseljavanja, koje je završilo tek u 16. i 17. st. Međutim, u 17. i 18. st. na ovo se područje naseljavalo ukrajinsko stanovništvo sa sjevera, tj. s područja koje je tada pripadalo Poljskoj.
U drugoj polovici 18. st. južno od Humenna (slovački: Humenné), na području naseljenom Ukrajincima došlo je do snažne slovačke kolonizacije, koja je znatno promijenila etničku strukturu. Udio ukrajinskog stanovništva smanjio se i zbog preseljavanja Ukrajinaca u Bačku u Vojvodini, koja je u to vrijeme oslobođena od Turaka.
Kroz Pryashiv, Sabyniv i Bardiiv (slovački: Bardejov) prolazili su važni trgovački putevi između Mađarske, Poljske i Ruskog Carstva. To je vidljivo i u kulturi ovoga područja, koja je - iako ukrajinska - obogaćena mađarskim i poljskim elementima.
Pisanice karakteristične za ovo područje.
Tijekom 15. st. na ovom su području vrlo utjecajni Husiti (pristaše Jana Husa), a u 16. st. za ovo se područje bore Habsburška Monarhija i Turska, a borbe završavaju u 17. st. - kada je Habsburška Monarhija potpuno oslobodila Pryashivschynu.
Tijekom 16. st. jača moć lokalnih feudalaca. Nakon što je 1595. godine Brestskom unijom osnovana Ukrajinska grkokatolička crkva, položaj ukrajinskog stanovništva se popravlja i prestaje biti izloženo vjerskoj diskriminaciji.
Dolazi do razvoja Pryashiva. Posebno je značajan kulturni razvoj. Tijekom 18. st. djelovao je filolog Arseniy Kotsak, autor prve gramatike u Zakarpatju. Kulturnom napretku područja posebno su pomagali isusovci, koji su otvorili brojne škole.
Na prijelazu iz 18. u 19. st. tri puta je ruska vojska prošla kroz ovo područje. Lokalno stanovništvo - koje je iskusilo poljski, ali ne i ruski imperijalizam - uglavnom je prihvaćalo rusku imperijalističku propagandu i ideje poput panslavizma. Usprkos tomu, dolazi do nacionalnog buđenja Ukrajinaca.
Nakon Austro-Ugarske nagodbe Pryashivschyna ulazi u mađarski dio Monarhije, te je izložena pojačanoj prijetnji mađarizacije. Kako je susjedno Rusko Carstvo u potpunosti negiralo Ukrajince kao narod (nazivajući ih "malorusima") i ukrajinski jezik smatrajući ga ruskim dijalektom, i ugarske vlasti su ukrajinske škole nazivale "ruskima".
Ovakvi pritisci doveli su do pojačanog iseljavanja. Tako su Ukrajinci i Slovaci iseljavali u prekomorske države, najviše u SAD. Takvo je stanje ostalo sve do izbijanja Prvog svjetskog rata.
Pryashivschyna i ostatak Zapadne Ukrajine u Prvom svjetskom ratu.
Nakon poraza Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu, u gradu Stara Lyubovnya (slovački: Stará Ľubovňa) proglašeno je priključenje Pryashivschyne Ukrajinskoj Narodnoj Republici. Međutim, nakon boljševičkih i poljskih agresija, Ukrajinska Narodna Republika nije se uspjela održati - što su iskoristile i zemlje poput Čehoslovačke i Rumunjske. Pri tim podjelama Pryashivschyna je pripala Čehoslovačkoj.
Čehoslovačka je, osim Pryashivschyne, u Međuratnom razdoblju kontrolirala i Zakarpatsku oblast. Ipak, čehoslovačke vlasti su se odnosile bolje prema Pryashivschyni nego poljske, rumunjske i ruske prema drugim dijelovima Ukrajine: pokrenuta je industrijalizacija, a iseljavanje je smanjeno. Čehoslovački pritisak (nametanje većih poreza) bio je daleko manji od ruskog (Holodomor).
Ukrajinski političari bezuspješno su pokušavali postići barem autonomiju Pryashivschyne u okviru Čehoslovačke. Vodeću ulogu u organizaciji ukrajinskog stanovništva imala je Grkokatolička crkva. Sve je izraženije protivljenje nametnutoj slovakizaciji. Jedan od oblika otpora takvoj politici bio je i prelazak dijela ukrajinskog stanovništva na pravoslavlje - do 1940. godine već je bilo 12.500 pravoslavaca.
Usprkos postojanju administrativne granice između Pryashivschyne i Zakarpatske oblasti (koja je tada bila u sastavu Čehoslovačke), između tih dviju pokrajina postojala je vrlo jaka kulturna suradnja.
Izbijanjem Drugog svjetskog rata ovo područje ulazi u sastav Slovačke Republike (koju je nadzirala nacistička Njemačka) pod vodstvom Jozefa Tisa. Njegova vlast pojačala je politiku slovakizacije, a represiju prema Ukrajincima dodatno je pojačala i činjenica da se Ukrajinska pobunjenička armija suprotstavila Hitleru. Usprkos tome, Hitlerova vojska nije uspjela slomiti otpor, a otpor pod vodstvom Ukrajinske pobunjeničke armije zahvatio je i Pryashivschynu.
Padom Slovačke Republike Pryashivschyna dolazi pod boljševičku okupaciju, koja nije donijela nikakvu pozitivnu promjenu u životu lokalnog stanovništva. Nove čehoslovačke vlasti - iako komunističke - isprva su nastojale liberalizirati politiku dopuštajući osnivanje Ukrajinskog nacionalnog vijeća Pryashivschyne, koje se zalagalo za autonomiju, ali je 1951. godine raspušteno. Nakon Drugog svjetskog rata politika slovakizacije je napuštena, ali do izražaja dolazi činjenica da je Čehoslovačka postala boljševički satelit: grkokatolike se potiče da prijeđu na pravoslavlje, a ruski jezik dobiva prednost pred ukrajinskim. Godine 1968. javlja se novi autonomaški pokret, ali je on ugašen već prije boljševičke invazije na Čehoslovačku.
Pryashivschyna je prestala biti izložena represiji 1991. godine (kada je Čehoslovačka dobila demokratsku vlast), a 1993. ulazi u sastav Slovačke (koja se tada odvojila od Čehoslovačke).
Populacija
Gradsko stanovništvo
U gradovima prevladava ukrajinsko stanovništvo, premda neki gradovi imaju i znatan udio slovačkog stanovništva.
Promjena broja stanovnika
Pryashivschyna je u posljednjih sto godina prošla kroz nekoliko faza promjene broja stanovnika.
Od 1870. do 1914. godine broj stanovnika vrlo je sporo rastao. Usprkos velikom prirodnom prirastu, broj stanovnika nije se znatno mijenjao zbog vrlo izraženog iseljavanja. Tome svjedoči i činjenica da je broj grkokatolika ostao nepromijenjen iako je tijekom ovog razdoblja emigriralo oko 150.000 Ukrajinaca.
Nakon blagog pada tijekom Prvog svjetskog rata, tijekom 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća broj stanovnika je snažno porastao (sa 197.000 na 222.800). Tada su Ukrajinci činili 14,2% ukupnog stanovništva Slovačke (u tadašnjoj Čehoslovačkoj).
Prirast je usporen Drugim svjetskim ratom, a kasnije je također ostao nizak. Iako su stope prirodnog prirasta bile velike, iseljavanje stanovništva se opet pojačalo.
Tijekom 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća dolazi do pada broja stanovnika jer je stopa iseljavanja postala veća od stope prirodnog prirasta.
Etnička struktura
Etnička struktura je tijekom povijesti uvijek bila složena i promjenjiva. Osim Ukrajinaca i Slovaka, u pokrajini je živio i velik broj Mađara, a nešto manje i Poljaka. Situaciju dodatno komplicira i činjenica da se Ukrajinska grkokatolička crkva u obredima ponekad služi i slovačkim jezikom. Politika slovakizacije i odnarođivanja (poticanje Ukrajinaca da se izjašnjavaju kao Rusini) dovela je do smanjenja udjela Ukrajinaca u ukupnoj populaciji pokrajine.
Jezici
Popisi stanovništva do demokratizacije Čehoslovačke bili su netočni i udio Ukrajinaca i stanovništva koje koristi ukrajinski jezik umjetno je umanjivan. Danas slovački jezik u potpunosti prevladava u javnom životu, a jedino ga ugrožava mađarski, koji bi mogao postati drugi službeni jezik u državi.
Industrija
Najveće prirodno bogatstvo ove regije je sol. U sjeveroistočnom dijelu pokrajine oranice čine 31% površine, pašnjaci 24%, a šume više od 40%.
Nakon 1930. godine, kako bi se smanjila ovisnost o poljoprivredi, potiče se jačanje industrijske proizvodnje, u kojoj prevladava proizvodnja soli.
Crkva
Godine 1945. grkokatolička eparhija u Pryashivu preuzela je nadležnost nad svim grkokatoličkim eparhijama u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Tada, međutim, nastupa razdoblje komunizma i ruske dominacije - pa se grkokatolike nastoji prisiliti da prijeđu na pravoslavlje. Demokratizacijom, koja je došla 1991. godine, ovakvi pritisci prestaju.